Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča...
 
I prve sunčeve zrake što ih je sv. Margareta ugledala bile su „izbjegličke“, jer je kao kćerka engleskoga kralja Eduarda, 1045. rođena u Ugarskoj, na dvoru svoje tete, ugarske kraljice. Kad su se engleske političke prilike malo sredile, negdje u dobi kada je mala Margareta imala devet godina, njezina obitelj vratila se domu, ali uskoro su se ponovno morali sklanjati, ovoga puta u Škotsku.
 
Tu je škotski kralj Malcolm III. zaprosio ruku 24-godišnje Margarete, ni ne sluteći kakav će to biti blagoslov i za njega, i za njegovo carstvo. Ne samo da mu je Margareta rodila šest sinova i dvije kćeri; ne samo da ih je odgojila tako uzorno da su svojim roditeljima bili na ponos i na pomoć već je svom mužu znala pomoći i u teškim vlastodržačkim pitanjima. Sam Malcolm bio je neuglađen i nenaobražen, nije znao ni pisati ni čitati, ali se nije stidio svoju kulturnu i načitanu ženu pitati za savjet. Volio ju je i cijenio, potvrđujući ono što bi i danas, deset stoljeća kasnije mnoge „muškarčine“ teško progutale  da u pravom i složnom braku doista nije važna podjela uloga, niti tko će u čemu dominirati.
 
Uza savršeni bračni i roditeljski život, kraljevski par (predvođen Margaretom) našao je i puno vremena, dobre volje i sredstava da brine o svim svojim podanicima, osobito siromasima. Ne imajući svojih problema ublažavali su teškoće drugih, zbog čega su ih svi poštovali, a i povijest je zapisala da za Škotsku nije bilo boljih godina od tih kada su oni vladali. Gradili su i brojne crkve, a u jednoj od njih, u crkvi sv. Trojstva u Dunfermlineu, sahranjena je i sv. Margareta nakon svoje smrti 1093. godine.