Svetac

"A ja, Bože sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospodina našega Isusa Krista." (Gal 6,14)
Poput apostola Pavla otac Pio iz Pietrelcine stavio je u centar svoga života i apostolskog rada križ svoga Gospodina kao svoju snagu, mudrost i ponos. Zapaljen Kristovom ljubavlju, postao mu je sličan u žrtvovanju samoga sebe za spasenje svijeta. Nasljedovao je Raspetoga Krista tako velikodušno i savršeno da je mogao reći: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist." (Gal 2,19-20) A blaga milosti koja mu je Bog tako obilato i stalno darivao on je prenosio dalje kroz svoju službu služeći muškarcima i ženama koji su mu dolazili u sve većem broju, rađajući veliko mnoštvo duhovnih sinova i kćeri.
Ovaj vrijedni sljedbenik sv. Franje Asiškog rođen je 25. svibnja 1887. u mjestu Pietrelcina, biskupija Benevento, u Italiji, kao sin Grazia Forgione i Marie Giuseppa De Nunzio. Bio je kršten sljedećeg dana i dobio je ime Francesco. S dvanaest godina primio je sakrament potvrde i prvu svetu pričest.
Dana 6. siječnja 1903., sa šesnaest godina, ušao je u novicijat fratara kapucina u Morconeu gdje je 22. siječnja obukao franjevački habit i uzeo ime brat Pio. Na kraju godine novicijata položio je prve zavjete, a 27. siječnja 1907. svečane zavjete.
Nakon što je bio zaređen za svećenika 10. kolovoza 1910. u Beneventu, ostao je kod kuće sa svojom obitelji do 1916. iz zdravstvenih razloga. U rujnu iste godine poslan je u franjevački samostan San Giovanni Rotondo gdje je i ostao do svoje smrti. Od 1918. pa do smrti stalno je imao stigme – krvave rane na rukama i drugdje na mjestima Isusovih rana.
Ispunjen ljubavlju prema Bogu i bližnjima otac Pio potpuno je živio poziv da radi za spasenje čovjeka u skladu s posebnom misijom koja je obilježila sav njegov život i koju je izvršavao kroz duhovno vodstvo vjernika, sakramentalno pomirenje pokornika i slavljenje Euharistije. Vrhunac njegovog apostolskog djelovanja bilo je slavljenje sv. mise. Vjernici koji su sudjelovali bili su svjedoci vrhunca i punine njegove duhovnosti.
Na socijalnom planu posvetio se olakšavanju boli i patnji mnogih obitelji, uglavnom kroz osnivanje "Kuće za olakšavanje patnji" koja je otvorena 5. svibnja 1956.
Za ovog slugu Božjeg, vjera je bila život: Sve je želio i činio u svjetlu vjere. Bio je ustrajno posvećen molitvi. Provodio je dan i velik dio noći u razgovoru s Bogom. Rekao bi: "U knjigama tražimo Boga, a u molitvi ga nalazimo. Molitva je ključ koji otvara Božje srce." Vjera ga je uvijek vodila da prihvaća tajanstvenu Božju volju.
Uvijek je bio udubljen u nadnaravne stvarnosti. Ne samo da je bio čovjek nade i potpunog povjerenja u Boga, već je riječju i primjerom prenosio te kreposti na sve koji su mu se obraćali.
Ljubav ga je Božja ispunjavala i zadovoljavala svaku njegovu želju. Ljubav je bila glavno nadahnuće njegovog dana: da ljubi Boga i da pomogne drugima da ga ljube. Posebna mu je briga bila da raste u ljubavi i da dovede druge to toga da tako čine.
Svoju ljubav prema bližnjima potpuno je pokazao primajući, kroz više od pedeset godina, nebrojene ljude koji su se obraćali njegovoj svećeničkoj službi, za ispovijed, savjet i utjehu. Salijetali su ga posvuda: u crkvi, sakristiji, samostanu. A on se davao svima oživljavajući vjeru, dijeleći milost, donoseći svjetlo. No osobito je u siromašnima, patnicima i bolesnima vidio lik Kristov i davao se posebno njima.
Posjedovao je na primjernom stupnju krepost razboritosti djelujući i savjetujući druge u Božjem svjetlu. Brinuo se za slavu Božju i dobro duša. Sa svakim je postupao pravedno, iskreno i s velikim poštovanjem.
Krepost je jakosti blistala u njemu. Vrlo je rano u životu shvatio da će njegov put biti put križa, te je to odmah prihvatio hrabro i s ljubavlju. Mnogo je godina trpio duhovna trpljenja. Godinama je podnosio boli od svojih rana sa zadivljujućom mirnoćom. šutke je prihvaćao mnoge intervencije svojih poglavara, a u pogledu kleveta uvijek je ostao miran.
Običavao je provoditi mrtvljenje da bi zadobio krepost umjerenosti držeći se franjevačkog stila života. Bio je umjeren u vladanju i načinu života.
Svjestan obveza koje je preuzeo kada se odlučio za posvećeni život, velikodušno se držao zavjeta koje je položio. U svim je stvarima bio poslušan naredbama svojih poglavara, čak i kada je to bilo teško. Njegova je poslušnost bila vrhunaravna u pogledu nakane, sveopća u pogledu opsega i potpuna u pogledu izvršavanja. Živio je u duhu siromaštva potpuno nenavezan na sebe, zemaljska dobra, vlastitu ugodnost i časti. Uvijek je imao veliku ljubav prema kreposti čistoće. Ponašanje mu je bilo skromno u svim prilikama i prema svim ljudima.
Za sebe je iskreno mislio da je beskoristan, nevrijedan Božjih darova, pun slabosti i nemoći, a istovremeno blagoslovljen Božjim dobročinstvima. Usred tolikog divljenja kojim je bio okružen on bi rekao: "Ja samo želim biti siromašan fratar koji moli".
Od svoje mladosti nije bio jaka zdravlja, a posebno mu je brzo slabilo u zadnjim godinama života. Sestra smrt uzela ga je dobro pripravljenoga i mirna 23. rujna 1968. Iznimno mnoštvo ljudi prisustvovalo je njegovom sprovodu.
Papa Pavao VI. govoreći poglavarima Kapucinskog reda 20. veljače 1971. rekao je za njega: "Pogledajte kakvu je slavu imao, kakav se skup sljedbenika okupio oko njega širom svijeta! Ali zašto? Možda zato što je bio filozof? Ili mudar? Jer je imao na raspolaganju mnogo novca? Ne, već zato što je ponizno služio sv. misu, ispovijedao od jutra do mraka, te – a to nije lako reći – nosio rane našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i trpljenja."
Već za života otac Pio je bio na glasu svetosti zbog svojih kreposti, duha molitve, žrtve i posvemašnje predanosti za dobro duša. U godinama nakon njegove smrti Kapucinski red poduzeo je korake propisane crkvenim zakonom da se pokrene proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2. svibnja 1999., a svetim 16. lipnja 2002.