Job 9,1-12.14-16
Job progovori i reče:
»Zaista, dobro ja znadem da je tako:
kako da pred Bogom čovjek ima pravo?
Ako bi se tkogod htio preti s njime,
odvratio mu ne bi ni jednom od tisuću.
Srcem on je mudar, a snagom svesilan,
i tko bi se njemu nekažnjeno opro?
On brda premješta, a ona to ne znaju,
u jarosti svojoj on ih preokreće.
Pokreće on zemlju sa njezina mjesta,
iz temelja njene potresa stupove.
Kad zaprijeti suncu, ono se ne rađa,
on pečatom svojim i zvijezde pečati.
Jedini on je nebesa razapeo
i pučinom morskom samo on hodao.
Stvorio je Medvjede i Oriona,
Vlašiće i zvijezđa na južnome nebu.
Tvorac on je djela silnih, nepojmljivih
čudesa koja se izbrojit’ ne mogu.
Ide pored mene, a ja ga ne vidim;
evo, on prolazi – ja ga ne opažam.
Ugrabi li što, tko će mu to priječit’,
i tko ga pitat’ smije: ‘Što si učinio?’
Pa kako onda da njemu odgovorim,
koju riječ da protiv njega izaberem?
I da sam u pravu, odvratio ne bih,
u suca svojega milost bih molio.
A kad bi se na zov moj i odazvao,
vjerovao ne bih da on glas moj sluša.

Ps 88,10b-15

Vapijem tebi, Gospodine, iz dana u dan,
za tobom ruke pružam.

Lk 9,57-62
(Mt 8, 19–22)
Dok su išli putom, reče mu netko: »Za tobom ću kamo god ti pošao.« Reče mu Isus: »Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«
Drugomu nekom reče: »Pođi za mnom!« A on će mu: »Dopusti mi da prije odem i pokopam oca.« Reče mu: »Pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj kraljevstvo Božje.«
I neki drugi reče: »Za tobom ću, Gospodine, ali dopusti mi da se prije oprostim sa svojim ukućanima.« Reče mu Isus: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.«