1 Kor 3,1-9
I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu. Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete jer još ste tjelesni. Doista, dok je među vama zavist i prepiranje, zar niste tjelesni, zar po ljudsku ne postupate? Jer kad jedan govori: »Ja sam Pavlov«, a drugi: »Ja Apolonov«, niste li odveć ljudi?
Ta što je Apolon? Što je Pavao? Poslužitelji po kojima povjerovaste – kako već komu Gospodin dade. Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog dade rasti. Tako niti je što onaj tko sadi ni onaj tko zalijeva, nego Bog koji daje rasti. Tko sadi i tko zalijeva, jedno su; a svaki će po svome trudu primiti plaću.

Jer Božji smo suradnici:

Božja ste njiva,

Braćo, Božja ste građevina.

Ps 33,12-15.20-21
Blago narodu kojemu je Gospodin Bog,
Narodu koji on odabra sebi za baštinu!

Gospodin motri s nebesa
i gleda sve sinove čovječje.
Iz svoga prebivališta motri
sve stanovnike zemaljske:
on je svima srca stvorio
i pazi na sva djela njihova.

Naša se duša Gospodinu nada,
on je pomoć i zaštita naša.
Srce nam se u njemu raduje,
u njegovo sveto ime mi se uzdamo.

Lk 4,38-44
(Mt 8, 14–17; Mk 1, 29–34)
Ustavši iz sinagoge, uđe u kuću Šimunovu. A Šimunovu je punicu mučila velika ognjica. I zamole ga za nju. On se nadvi nad nju, zaprijeti ognjici i ona je pusti. I odmah ustade i posluživaše im.
O zalazu sunca svi koji su imali bolesnike od raznih bolesti dovedoše ih k njemu. A on bi na svakoga od njih stavljao ruke i ozdravljao ih. A iz mnogih su izlazili i zlodusi vičući: »Ti si Sin Božji!« On im se prijetio i nije im dao govoriti jer su znali da je on Krist.
(Mk 1, 35–39)
Kad osvanu dan, iziđe i pođe na samotno mjesto. I mnoštvo ga tražilo. Dođoše k njemu i zadržavahu ga da ne ode od njih. A on im reče: »I drugim gradovima treba da navješćujem evanđelje o kraljevstvu Božjem. Jer za to sam poslan.« I naučavaše po sinagogama judejskim.