Ez 17,22-24
Ovako govori Gospodin Bog:
‘S vrha cedra velikoga,
s vrška mladih grana njegovih,
odlomit ću grančicu
i posadit’ je na gori visokoj, najvišoj.
Na najvišoj gori izraelskoj nju ću zasaditi:
razgranat će se ona,
plodom uroditi.
I sve će poljsko drveće znati
da ja sam Gospodin
koji visoko drvo ponizujem,
a nisko uzvisujem;
zeleno drvo sušim,
a drvu suhu dajem da rodi.
Ja, Gospodin, rekoh i učinit ću!’«

Ps 92,2-3.13-16
Dobro je slaviti Gospodina,
pjevati imenu tvome, Svevišnji;
naviještati jutrom ljubav tvoju
i noću vjernost tvoju,
K’o palma cvate pravednik
i raste k’o cedar libanonski.
Zasađeni u domu Gospodinovu,
cvatu u dvorima Boga našega.

Rod donose i u starosti,
sočni i puni svježine:
da navijeste kako je pravedan Gospodin,
hrid moja, onaj na kome nema nepravde.

2 Kor 5,6-10
Uvijek smo stoga puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo.

Mk 4,26-34
I govoraše im: »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa jer eto žetve.«
(Mt 13, 31–32; Lk 13, 18–19)
I govoraše: »Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. Manje od svega sjemenja na zemlji, jednoć posijano, naraste i postane veće od svega povrća pa potjera velike grane te se pod sjenom njegovom gnijezde ptice nebeske.«

Mnogim takvim prispodobama navješćivaše im Riječ, kako već mogahu slušati.

Bez prispodobe im ne govoraše, a nasamo bi svojim učenicima sve razjašnjavao.